Počeci hrvatske farmakovigilancije - razgovor s prof. Francetićem
1. Od samih početaka bili ste uključeni u nacionalni sustav spontanog prijavljivanja nuspojava. Možete li nam reći što je dovelo do uspostavljanja sustava, odnosno kada i kako je započela farmakovigilancijska priča na ovome području?
Inicijativa za pokretanje sustava spontanog prijavljivanja nuspojava lijekova krenula je od Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) kao rezultat saznanja o aktivnostima prof. Božidara Vrhovca na području kliničke farmakologije i dr. Save Zlatića, tadašnjeg direktora Centra za lijekove pri Zajednici zdravstvenih radnih organizacija SR Hrvatske. Uvjet za uključivanje zemlje u sustav spontanog prijavljivanja nuspojava lijekova u organizaciji SZO-a bio je da u njoj postoji Centar koji bi preuzeo operativni dio poslova, kao i suglasnost ministarstva nadležnog za zdravstvo te zemlje da preuzme odgovornost za financiranje i funkcioniranje sustava u skladu s pravilima Centra za praćenje nuspojava lijekova SZO-a koji se tada nalazio u Ženevi. Uvjeti koje je trebalo ispuniti, između ostalih, bili su tajnost podataka o prijaviteljima nuspojava kao i o bolesnicima koji su nuspojavu doživjeli. Dakle, Nacionalni centar za praćenje nuspojava lijekova u okviru Programa SZO-a za tadašnju Jugoslaviju nalazio se pri Centru za lijekove Zajednice zdravstvenih radnih organizacija SR Hrvatske. Sam Centar tada je bio smješten u Amruševoj ulici u Zagrebu, a u njemu je kao administrativni djelatnik bila zaposlena gospođa Neda Voćanec.
2. Tko je bio uključen u osnivanje Nacionalnog centra u Zagrebu, ujedno i referentnog centra za područje cijele bivše Jugoslavije? Kako su izgledali počeci njegova rada?
U osnivanje samog Nacionalnog centra za praćenje nuspojava bili smo uključeni prof. Božidar Vrhovac, voditelj Centra, dr. Savo Zlatić i ja, tada specijalizant kliničke farmakologije.
U samim počecima, prijave nuspojava pristizale su u Centar za lijekove, koji je imao operativnu funkciju. Prof. Vrhovac i ja imali smo zadatak odgovarati prijaviteljima nuspojava osobnim pismom u kojem bismo iznosili podatke o prijavljenoj nuspojavi, preporuke o postupku za konkretnog bolesnika, mogućim zamjenama za lijek koji je izazvao nuspojavu i sl. Prijava nuspojave se prevodila i unosila u formular SZO-a kako bi mogla biti upisana u bazu podataka SZO-a.
3. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) započela je s Programom međunarodnog praćenja lijekova 1968. godine, a Nacionalni centar za praćenje lijekova bivše države priključio se ovom Programu već šest godina kasnije, 1974. godine. Na koji je način uspostavljena suradnja sa SZO-om, odnosno njihovim centrom u Uppsali? Kako se ta suradnja razvijala, a potom i nastavila s uspostavljanjem hrvatskog Centra za praćenje nuspojava lijekova 1991. godine?
Sam čin uspostavljanja Nacionalnog centra iniciran je dolaskom profesora Jana Venuleta, koji je kao izaslanik SZO-a u jesen 1974. godine došao u posjet Centru za lijekove kako bi ustanovio jesu li ispunjeni uvjeti za uključenje Jugoslavije u Program SZO-a. Prof. Venulat bio je član grupe koja je 1968. godine, potaknuta talidomidskom katastrofom, organizirala Pilot program za praćenje nuspojava lijekova SZO-a. Njegova ocjena bila je pozitivna i Jugoslavija je 1974. godine, kao 18. članica, uključena u Program SZO-a. U to vrijeme Centar SZO-a nalazio se u Ženevi. Tek je kasnije, nakon što se u SZO-u pojavio problem financiranja Centra, švedska vlada osigurala financijska sredstva za rad Centra u Uppsali.
Suradnja s Centrom SZO-a, prvo u Ženevi, a zatim u Uppsali, sastojala se od slanja ispunjenih formulara i upita o nejasnim prijavama, a jednom godišnje naš je Centar slao izvještaj u Centar SZO-a, dok je Centar SZO-a članicama Programa slao izvještaj o nuspojavama prikupljenima iz svih zemalja. Budući da u to vrijeme nisu postojale komunikacijske veze poput današnjih, kontakt se obavljao telefonom ili faksom. Tada se pojavio i problem financiranja našeg Centra, što je galantno preuzeo KBC Zagreb. Raspadom Jugoslavije, funkciju Nacionalnog centra za praćenje nuspojava lijekova naš je Centar nastavio kao Centar za praćenje nuspojava lijekova Hrvatske.
4. Razvoj novih tehnologija u proteklim desetljećima doveo je i do olakšavanja postupka prijavljivanja nuspojava, kao i njihove obrade. Kako su se prijave nuspojava zaprimale na samome početku? Kako su se evidentirale i obrađivale?
Sve dok je funkciju Nacionalnog centra za praćenje nuspojava obavljao Zavod za kliničku farmakologiju Klinike za unutrašnje bolesti KBC Zagreb prijave nuspojava pristizale su na nacionalnom formularu za prijavljivanje nuspojava koji je tijekom godina doživio preinake. Cilj preinaka bio je dobivanje što kvalitetnijih prijava kako bi se unaprijedila i analiza pristiglih nuspojava. Za svaku je prijavljenu nuspojavu između ostaloga trebalo ocijeniti i stupanj povezanosti nuspojave i lijeka na koji je prijavitelj nuspojave posumnjao. S vremenom se pokazalo da je za tu ocjenu potrebno više podataka nego što je to od prijavitelja traženo u počecima Programa praćenja nuspojava.
5. Na koji su način zaprimljene prijave tada utjecale na donošenje regulatornih odluka? Možete li istaknuti neki posebno zanimljiv slučaj iz tog razdoblja u kojem su prijave sumnji na nuspojavu dovele do, primjerice, povlačenja lijeka iz prometa ili izmjene u načinu njegove primjene?
Godišnji izvještaji Nacionalnog centra za praćenje nuspojava lijekova slali su se do 1991. godine u Savezni komitet za zdravstvo. O tim se izvještajima raspravljalo na Sjednicama Savezne komisije za lijekove te su se prema potrebi donosile odluke o promjeni statusa lijeka, suženju indikacija, promjeni režima izdavanja (npr. izdavanje lijeka samo u bolnici) itd.
Od konkretnih slučajeva, sjećam se primjera metamizola za koji je donesena odluka o ukidanju svih kombiniranih pripravaka u kojima se nalazi metamizol, a registriran je ostao samo monokomponentni pripravak. Nadalje, temeljem prijave iz Sarajeva za jedan od tada registriranih antitusika utvrđeno je da se koristi kao sredstvo ovisnosti. Na temelju te prijave i SZO je poduzela korake te je lijek zabranjen.
6. Na koji se način zdravstvene radnike poticalo na prijavljivanje nuspojava? Kakav je bio njihov odaziv na prijavljivanje te kako se taj broj prijava mijenjao kroz godine?
U samim počecima, poticaj za prijavljivanje nuspojava bio je osobni kontakt s kolegama, zapravo prijateljima suradnika Nacionalnog centra. Kasnije je osnovni poticaj za prijavljivanje nuspojava, po mojem mišljenju, postalo osobno pismo koje je od Nacionalnog centra primao svaki prijavitelj nuspojave. Pismo je sadržavalo podatke koji su poticali racionalnu primjenu lijekova te informacije o lijekovima koje su nama, suradnicima Zavoda za kliničku farmakologiju, bile dostupne bilo iz baze podataka Centra u Uppsali, bilo iz stručnih časopisa na koje je Zavod bio pretplaćen. Ne treba zaboraviti da govorim o razdoblju kada nije bilo Interneta i kada se do objektivnih i novih informacija o lijekovima dolazilo vrlo teško. Broj prijava s vremenom je rastao. Tijekom prve godine našeg rada (1974. godine) zaprimili smo 76 prijava, a tijekom posljednje godine djelovanja Nacionalnog centra pri Zavodu za kliničku farmakologiju taj je broj dostigao gotovo 2000 prijava. Po broju prijava prema broju stanovnika bili smo jedan od uspješnijih Centara prema izvještajima SZO-a. Posebno bih istaknuo da je rad našeg Nacionalnog centra bio bez financijske potpore ministarstva, dok su Nacionalni centri drugih zemalja imali redovitu i nezanemarivu financijsku potporu.
Jedan od načina poticanja prijavljivanja bio je i sustav bodovanja uvođenjem licence za rad liječnika. Hrvatska liječnička komora prihvatila je prijedlog Nacionalnog centra da se svaka prijava boduje s pola boda. Ovaj je poticaj pridonio povećanju broja zaprimljenih prijava nuspojava koji se godišnje kretao od 1000 do 1500 nuspojava.
7. Zanimljivo bi bilo znati na što se odnosila prva zaprimljena prijava nuspojave i kako je bila dokumentirana?
Prva zaprimljena prijava odnosila se na Mintezol (tiabendazol), koji je primijenjen zbog askarioze. Opisane su gastrointestinalne tegobe tijekom uzimanja ovog lijeka. Nuspojava je prijavljena na tada važećem formularu Nacionalnog centra.
8. Što je, prema Vašem mišljenju, u najvećoj mjeri doprinijelo razvoju i dugoj tradiciji sustava praćenja nuspojava u Republici Hrvatskoj?
Po mom mišljenju, sustav praćenja nuspojava direktno je povezan sa stupnjem razvoja kliničke farmakologije. Budući da je na području tadašnje Jugoslavije ova klinička grana bila daleko najrazvijenija u Hrvatskoj, zahvaljujući prof. Božidaru Vrhovcu i dr. Savi Zlatiću, upravo u Hrvatskoj stekli su se uvjeti da se započne s ovom aktivnosti.
Nažalost, čini mi se da je danas, u skladu s globalnim promjenama, i na području nuspojava lijekova forma nadvladala sadržaj. Mišljenja sam da je od uvažavanja sadržaja ove aktivnosti postalo važnije dokazati da se ispunjavaju formalni propisi.
